Luka Sorkočević
skladatelj i poklisar Dubrovačke Republike rođen je 13. siječnja 1734. godine.
Bio je potomak ugledne obitelji Sorgo – Sorkočević. Povjesničar Razzi kaže da se obitelj Sorkočević naselila u Dubrovniku još u 13. stoljeću. Bili su trgovci žita, te pružili Republici veliku pomoć u nevolji kad je harao strašni požar 1296. godine i uništio veliki dio Grada. Ovu gestu je Republika primila sa zahvalnošću i uvrstila Sorkočeviće kao svoje građane. S vremenom su mnogi od njih postali zaslužni ljudi u životu grada. Sve do propasti Republike sudjelovali su kako u državnom i ekonomskom životu, tako i u kulturi i umjetnosti, od 13. do 19. stoljeća, tj. do propasti Dubrovačke Republike 1806. godine. Glazba se u starom Dubrovniku veoma njegovala. Svaki mladi vlastelin uz opću kulturu dobivao je pouku o glazbi. Senat je dovodio poznate pedagoge iz Italije i tako se u 18. stoljeću razvijaju dva glazbena tijela: «Knežev orkestar» i «Banda del principe». «Knežev orkestar» sačinjavali su gudači koji su priređivali koncerte prigodom blagdana, dok je «Banda del principe» bio puhački ansambl koji je izvodio koračnice i sudjelovao u pratnji kneza.
U dubrovačkim salonima razvijao se smisao za komornu glazbu. U takvim prilikama pojavio se mladi glazbenik Luka Sorkočević. Podaci o njegovom životu i glazbenom stvaranju nažalost su dosta oskudni. Sva njegova glazbena ostavština pronađena je i sačuvana u arhivu franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku.
Ona nam predstavlja dragocjeni dokument u razvoju naše glazbe.
Njegova djela svjedoče o velikoj nadarenosti autora, kojima je slijedio europska glazbena dostignuća 18. stoljeća.
Prve pouke dobio je od glazbenika Giuseppe Valentini koji je 1750tim obnašao dužnost maestra di cappella u Dubrovačkoj katedrali. 1752. godine Sorkočević je primljen u Vijeće.
Tu je vršio odgovorne funkcije, zatim odlazi u Rim kod glazbenika Da Capue gdje uči kompoziciju i fugu, kao i humanističke nauke. Nakon toga vraća se u Dubrovnik gdje uz manje prekide živi do smrti. Imao je dosta prijatelja, a poznato je da se dopisivao s Josephom Haydnom, Willibaldom Gluckom, Fortisom, Bajamontijem te s poznatim pjesnikom Metastazijem što je bilo presudno za njegov glazbeni rad. Aktivnost na glazbenom polju nije ga sputavala da se bavi i diplomacijom pa je odlazio u Pariz i Beč kao poklisar Republike. U posljednjim godinama života trpio je od velike melankolije, što je 1789. godine bilo uzrokom da sebi oduzme život bacivši se s prozora svoje kuće, današnjeg Biskupskog dvora u Dubrovniku.
Sorkočevićev opus često nije datiran, ali je zanimljiv i hvale vrijedan. Neka djela su bezimena, neka ne pronađena, ali najzanimljiviji i nezamjenljiv dio su trostavačnih sedam dovršenih simfonija (s tim da je osma u D duru, dvostavačna), dvije uvertire, Sonate za violinu i klavir, kao i nekoliko vokalnih skladbi za sopran i orkestar, Eroica Staccato, Trio za flautu, violinu i klavir, duo La vertu perdue za violinu, violončelo uz cembalo, te dvije vokalne skladbe: arija Qual rupe in mezzo all’onde za sopran i orkestar te prepjev na hrvatski psalma Super flumina Babilonis (Babilonskiem nad riekama) za sopran, tenor, bas i orgulje (continuo). Napisao je i priručnik za kontrapunkt – Lezioni di contrapunto.
Među najzrelija djela spadaju simfonije i to su prve simfonije u Hrvatskoj. Iako su pisane amaterskom rukom nose obilježja talijanske predklasične simfonije u tri stavka (Allegro – Andante – Allegro). Sadržaj je sažet i s jednom temom. Tumači radnje su obično violine, dok ostali instrumenti nemaju samostalnih nastupa. Uz gudače upotrijebio je još obou i rog. Ove simfonije bile su pisane za tadašnji «Knežev orkestar» kao i za kućnu razonodu. Prekrasni su polagani stavci koji se odlikuju intimnošću i ljepotom.
Djela Sorkočevića nose obilježja Mannheimske škole ali i karakteristike takozvanog „empfindsamer Stila“. Jedna od vidljivih karakteristika je da uglavnom započinju u duru, da su vedrog karaktera i da ne donose sobom tmurne i teške misli. Današnje Sorkočevićeve simfonije često se izvode u reviziji i numerizaciji profesora Stjepana Šuleka. Napomenut ću i to da su realizirane snimke simfonija u interpretaciji Zagrebačkih solista i 1999. Salzburger Hofmusik pod vodstvom Wolfganga Brunnera (koji su snimili i ostala instrumentalna djela) u originalnoj verziji kako su i napisana.
U obitelji Sorkočević Luka nije bio jedini glazbenik; njegov sin Antun (1775.-1841.), književnik i posljednji dubrovački poslanik u Parizu prije ukinuća Republike, također je skladao, i to simfonije, komorne i vokalne skladbe. Antun je studirao u Rimu, a poznat je i po tome što je zastupao ideju o stvaranju posebne dubrovačke pokrajine s Bokom kotorskom u sklopu Austrije. Književni radovi su mu okupljeni u djelu “Fragmenti o političkoj i književnoj povijesti stare Dubrovačke republike i o slavenskom jeziku”. Ostavio je i pet simfonija, nekoliko komornih djela. U “Četvrtoj sonati” za glasovir četveroručno (prva u hrvatskoj glazbenoj literaturi) pokušao je glazbi dati nacionalno obilježje. Kao glazbeno aktivna spominje se i Antunova sestra Marina (1767.-?), no njezina djela (navodno nekoliko manjih vokalnih djela na svjetovne i duhovne tekstove) dosad nisu pronađena. U širu obitelj priženjena Elena Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo, rođena Ranjina, 1784.-1865.), pjesnikinja i slikarica, prva je poznata skladateljica na hrvatskim prostorima kao autorica šest salonskih popijevki. Sve skladbe navedenih članova obitelji Sorkočević sačuvane su u glazbenoj zbirci Samostana Male braće u Dubrovniku.
Naša škola od školske godine 1973. / 1974. Odlukom tadašnje Skupština općine Dubrovnik, koja je prihvatila i potvrdila Statut škole, nosi ime Glazbena škola «Luka Sorkočević» , a od 1992. godine promijenjeno je u Umjetnička škola Luke Sorkočevića Dubrovnik.
Njegova, bista rad, akademskog kipara Paje Mitrovića, krasi našu glazbenu dvoranu. Za nas je ta činjenica od posebne važnosti jer se s njom uistinu možemo s pravom ponositi.
prof. Franica Vidović – Krampus